Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Živimo u vremenu laži, podvala i prevara, u vremenu pakosti i zlobe svake vrste, u vremenu prekrajanja istorije i najfantastičnijih izmišljotina na kojima bi pozavidjela i Gebelsova „fabrika laži”, pred kojima bi se zacrvenjela svaka ratna i ratnohuškačka propaganda. Da sve bude paradoksalnije, svi se uz to zaklinju i busaju u prsi da im je stalo do istine i konačnog pomirenja i podizanja mostova preko provalija razdora nastalih u ratovima i revolucijama koje su potresale svijet u minulom vijeku.
Ovo je, čini se, naročito izraženo kada je u pitanju Narodnooslobodilačka borba i njeni borci i učesnici. Nema nikakve sumnje niti iko ozbiljan u ovom vremenu može i pokušati da dokazuje da je to bila sveta i bezgrešna borba. Sveti su joj bili ciljevi – borba za slobodu otadžbine protiv okupatora i njegovih pomagača i satelita, borba za život u miru kao najvećem blagostanju – ali je u toj borbi počinjeno i dosta zločina, dotle da je ona, posebno u Crnoj Gori, u jednom trenutku poprimala i karakter bratoubilačkog rata. To je ono što se mora javno kazati i priznati da bi se ljudi dozvali i opametili kako se to nikad više ne bi ponovilo.
Pri tom se, naravno, ne mogu i ne smiju umanjivati i prećutkivati ni zločini na suprotnoj strani, praviti vještačke simetrije i ravnoteže, ispoljavati ostrašćenost i subjektivnost, jer zločinu i samo ime budi i izaziva dovoljno negativnih emocija i nema nikakve potrebe da se prenaglašava i dosoljava lažima.
Mnogi savremeni hroničari i novoistoričari, međutim, sve uz galamu kako pogiboše boreći se za nacionalno pomirenje, počesto (zlo)namjerno previđaju istine i nepobitne činjenice i u sljepilu ostrašćenosti i jednostranosti ne vide da taj put ne vodi ka pomirenju, pa se zato nameće neodoljiv utisak da njima nije ni stalo do pomirenja. Da je takvima, u stvari, najvažnije da što više oblate i kompromituju Narodnooslobodilački pokret i njegove pripadnike, da ekstremne greške i zločine pojedinaca ili pojedinih grupa iz tog pokreta što više uopšte i prikažu kao pravilo generalnog ponašanja, princip na kojem je počivala Narodnooslobodilačka borba i djelovao cio partizanski pokret.
Kad se ta vrsta „kritike” NOB-a zasniva na izmišljotinama i očiglednim lažima, na podacima i izmaštanim događajima pred kojima zastaje zdrav razum, kako to sada čine pojedini „kritičari” i „istoričari”, jasno je da smo još sto konaka daleko od pomirenja i zakopavanja ratnih sjekira, da je u osnovi svega toga prvenstveni i osnovni cilj pranje krvavih, zločinačkih ruku i pokušaj da se opravda izdaja, da se nesporna saradnja i služenje okupatoru prikaže kao nacionalni interes, čak i kao antifašizam i antinacizam.
Priča koja slijedi, međutim, nema za cilj da ispravi sve krivine na toj Drini već da na jednom konkretnom primjeru, na jednom slučaju, pokaže svo bezumlje, svu bezdušnost i jad laži, do koje granice može da posrne onaj ko je zaslijepljen mržnjom i vođen plitkoumnom željom da bude ekskluzivan; da svojim „otkrićima” šokira neuke i neobaviještene čitaoce, gledaoce i slušaoce, sve uz poziv na „nepobitne dokaze” iz nekakvih tajnih arhiva do kojih je, eto, samo on uspio da dopre. Pošto se u ovom slučaju radi o konkretnom čovjeku, istaknutom borcu i revolucionaru, prvenstveni i prevashodni cilj ove priče je da se ispravi nepravda učinjena na njegov račun i opere ljaga sa njegovog imena, jer on već 23 godine vječno počiva i više ništa ne može učiniti u svoju odbranu.
Sjutra: „IŠČUPALA
MU SRCE I ZAIGRALA...”